Dan genocida u Srebrenici obilježava se svake godine 11. jula. Ovaj datum je važan istorijski podsjetnik na nevino stradale šehide u zločinu generala Ratka Mladića i njegove vojske, uz podršku dobrovoljaca iz Srbije 1995. godine u tada zaštićenoj zoni Ujedinjene nacije (UN). Nakon brojnih presuda i ogromne količine dokaza, ovaj zločin je međunarodni sud u Hagu proglasio zločinom genocida.
Priča o genocidu u Srebrenici počinje kada je 16. aprila 1993. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija usvojilo Rezoluciju 819, kojom je Srebrenica proglašena “zaštićenom zonom”. Prema sporazumu, bosanski branitelji su morali predati svoje oružje vojnicima UN-a u zamjenu za zagarantovanu sigurnost.
Međutim, sredinom jula 1995. godine, vojska bosanskih Srba je, kršeći sporazum, počela sa napadima na zaštićenu zonu UN-a, koju su trebali braniti holandski vojnici UN-a, koji ništa nisu činili da zaštite civile ili zaustave horde počinitelja. Nakon nekoliko dana, vojnici generala Mladića pregazili su zaštićenu zonu UN-a i izvršili jedan od najvećih masakra u Evropi nad Bošnjacima koji su živjeli u Srebrenici i okolnim selima ili su se sklonili u zaštićenu zonu Srebrenice. Tokom ovog perioda, više od 10.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka pobjeglo je iz Srebrenice na maršu, kasnije poznatom kao “Marš smrti”, dugom i opasnom putu kroz okolne planine i šume do Tuzle, grada udaljenog oko 30 milja. Samo oko 3.000 njih stiglo je na sigurno, a neki i nekoliko mjeseci kasnije. Oni koje su srpski vojnici zarobili pogubljeni su i potom bačeni u masovne grobnice, koje su naknadno otkopane i premeštene u sekundarne ili tercijarne masovne grobnice, skrivajući tako tragove svojih zločina.
Način na koji ljudi opisuju događaje u Srebrenici u velikoj mjeri zavisi od toga gdje su se nalazili u to vrijeme. Ali većina njih govori o nasilnom odvajanju od svojih najmilijih. Žene koje su bile ispred baze UN-a u Potočarima (kod Srebrenice) pričaju o tome šta je većina njih tamo vidjela. Bili su svjedoci ubistava, vojnika koji su ih zlostavljali ili maltretirali izbjeglice, straha, vrućine, nedostatka hrane i koliko su bili uplašeni. Najtragičnije priče mogu se čuti od majki koje svjedoče o otmici sinova, muževa i braće. Ili priče dječaka koji opisuje svoju izbezumljenu majku koja moli vojnike da mu ne odvode starijeg brata. Mnoge preživjele žene kažu da nisu mogle ništa učiniti da spasu svoje najmilije.
Učesnici „Marša smrti” govore o danima i noćima provedenim u šumi, skrivajući se u potocima i žbunju od srpskih vojnika. Neki opisuju da su upali u zasjedu, a zatim kopali ispod gomile leševa dok pokušavaju da se iskradu. Pričaju kako su bili iscrpljeni, kako nisu imali hrane i vode. Očevi, braća i sinovi pričaju kako su čuli svoje najmilije kako zovu u pomoć, ali ništa nisu mogli.
Srpski ratni zločinci su nasilno razdvojili porodice, ubili 8.372 bošnjačkih dječaka i muškaraca i deportovali više od 25.000 žena i djece. Mnogi se i danas vode kao nestali ili se za njima traga, a ovu potragu ometale su vlasti i lokalno stanovništvo.
Priča o Srebrenici se mora pričati iznova i iznova, jer je ona najjače oružje u borbi protiv negiranja genocida u Srebrenici. Zato smo dužni da istrajemo pamteći, educirajući i ponavljajući priču o Srebrenici, koja će stotinama godina kasnije uvijek ostati nedovršena.
